Tanja Hrvatin: Davanje izbora djeci

Svaki čovjek ima potrebe. Temeljne ljudske potrebe. Jednako ih tako imaju i djeca. Neke od njih su potreba za značajnošću, osjećajem „ja mogu“, „ja vrijedim“ i „ja mogu odlučivati o svom životu“.

 Kada nam netko uporno zapovijeda, što mi napravimo? Borimo se, je tako? Postavimo granicu toj osobi ili se odmaknemo (ovisno koliko nam je ta osoba važna i bliska). Kod djece nije ništa drukčije.

Roditelji drugu godinu u razvoju djece nazivaju „nemogućom godinom“. To je zapravo doba kada se kod djece kreće formirati ono „ja“, „ja sam individua za sebe“ i „ja mogu odlučivati o svom životu“. I tu nastaju problemi. Svakodnevica je mnogo više borba s djetetom da učini ono što bi trebalo nego zajedništvo i povezanost. Kao da namjerno radi suprotno od onoga što ga tražimo. Poznato? Pitate se zašto je to tako?

U odnosu roditelj – dijete, djeca su najčešće pasivni recipijenti gdje roditelj očekuje da se dijete ponaša na određeni način. Roditelj daje upute i očekuje da se dijete ponaša u skladu s njima. Kada dijete dobiva upute (a vjerujte dobiva ih stalno, mnogo više nego što mislimo – sad pojedi, sad operi ruke, sada idi spavati, sada se presvuci, sada idi u vrtić…) ono se vrlo često suprotstavlja. To je iz razloga što ono također želi malo odlučivati. Tako se osjeća „živim“, vrijednim i sposobnim.

Kako onda postići da napravi nešto što želimo, a da ono odlučuje?!

Umjesto da zapovijedamo, trebamo davati djeci izbor i gledati kako magija djeluje.

Dakle, kada želimo da dijete obuče pidžamu, umjesto da kažemo „ajde obuci pidžamu“ možemo reći „koju ćeš pidžamu obući? Ovu ili ovu?“ i završiti pitanje što je češće moguće s „ti izaberi!“. Na taj način dajemo djetetu moć. A svi želimo imati osjećaj da imamo moć, moć da odlučimo o nečemu. To nas čini da se osjećamo uvaženo, sposobno i vrijedno. Na taj se način preveniraju mnogi tantrumi i otpori kod djece baš zato jer smo zadovoljili njihove bazične potrebe. Dakle, kratkoročno gledano, davanjem izbora lakše dođemo do onoga što želimo, a dugoročno zadovoljavamo svom djetetu potrebu da pripada, da je dio tima i da može odlučivati (a te su potrebe u pozadini svakog njihovog ponašanja) i stvaramo uvjerenja koja će mu služiti u životu – uvjerenja poput „ja sam vrijedan“, „moj glas vrijedi“, „ja mogu odlučiti“, „viđen sam“ i tako dalje. Ta su uvjerenja baza koja nas vodi kroz život tj. koja utječe na to kako gledamo na život.

Kada god osjetimo da gubimo povezanost u dnevnim rutinama (a izgubili smo je onda kada nas dijete „ne sluša“, a mi postajemo uznemireni), tada se trebamo sjetiti toga koliko je važno dati djetetu izbor.

Slijedi nekoliko primjera:

Krećemo u vrtić, hoćeš pozvati ti lift/otvoriti vrata ili ja?

Izlazimo! Koju ćeš igračku uzeti sa sobom, ovu ili ovu?

Vrijeme je spavanja koju ćeš priču za laku noć? Ovu ili ovu?

Koju ćeš životinju danas kupati dok se tuširaš?

Hoćeš za doručak zobene pahuljice ili kruh i humus, ti izaberi?

Prilikom davanja izbora jako je važno limitirati izbor jer se djeca ne osjećaju sigurno kada imaju previše izbora. Granice su im jako važne zato trebamo ponuditi nekoliko stvari, idealno dvije. Ako pitamo što ćeš za doručak, otvaramo vrata za emocionalne ispade. Djeca trebaju određeni okvir unutar kojeg ‘se mogu ponašati’, to im daje sigurnost.

Kada djeci damo mogućnost izbora oni osjećaju da imaju kontrolu nad svojim životom i da su dio tima, umjesto da se ponašamo kao šefovi s naredbama i očekivanjima. Što smo više autoritativni i naređujemo, to će se djeca više opirati. Trebamo postupati tako da zadovoljimo njihove bazične potrebe. Tada ćemo dobiti i mnogo više „poslušnosti“ kojoj roditelji teže. Iako, cilj nije poslušnost već kvalitetan odnos s djetetom, a on znači kvalitetan razvoj djeteta. Djeca odrasla u takvom odnosu pokazuju mnogo manje zahtjevnih ponašanja.

Želiš naručiti GIRI Game? Želiš saznati više o igri?

Kontaktiraj nas